Egipat - Alexandria
[ Stranica 2 od 3 ]

Desetak minuta nakon ulaska u civilizacijski dio,sa naše desne strane smo ugledali Piramide u zalasku sunca,što nije dugo trajalo jer smo se počeli gubiti u divljini prometnog kaosa.Bili smo tek u Gizi,samo 15 kilometara udaljeni od centra Caira.
Prizori prometa su bili katastrofalni.Za ovako nešto nisam ni čuo,a na kraju krajeva nisam ni vjerovao da postoji.
Na stotine automobila se slijevalo sa svih strana uporno se gurajući jedan ispred drugog,a truba je bio jedini zvuk ulice.
Prostori između auta su se mogli mjeriti skoro u milimetrima.Pravilo je tko se prvi gurne,bez obzira što je na semaforu crveno.
Napokon smo stigli.Od Gize do centra(naše stanice),dakle za 15-ak km nam je trebalo točno sat vremena.Iskrcavamo se doslovno na cesti.Bus je samo stao i iskrcao nam stvari.Nalazili smo se ispod najveće petlje u samom centru grada.

Kairo

Izbezumljeno smo gledali kojim putem ići,a znali smo da smo udaljeni samo 5 minuta hoda od planiranog hostela,barem nam je tako rekao Valit,ali orijentirati se poslije ove vožnje bilo je nemoguće.Uzeli smo jedan smjer i krenuli,no tada nam je stao taxit nuditi prijevoz što smo mi odbijali pošto smo tako blizu.
Nakon 5 minuta pregovaranja i uviđaja da na nama neće zaraditi pokazao nam je kojom ulicom trebamo krenuti.
Niti nakon 3 minute prišao nam je neki tip da nam ponudi pomoć koju smo odbili kažući da znamo put do hostela Dahab u kojeg idemo,na što nam je on odgovorio da on tamo radi a na ulici privlači mušterije pa će nas otpratiti.
Nakon još par minuta hodanja i pričanja sa Halibom,kako se je zvao,stigli smo  do hostela,samo što je na ulazu pisalo drugo ime na što nam je on rekao da je to kao isti hostel.Misli od istog šefa samo da je ovaj bolji pa da bar pogledamo.
Nakon što smo pogledali sobe koje su stvarno bile o.k ,Michael je ipak rekao da je bolje da odemo u Dahab jer nam je no problem my friend Valit tamo rezervirao.
Nakon što smo uvjerili Haliba da nećemo ostati on nas je otpratio do Dahaba kojeg smo bili prošli jer nas je on zašprehao.Lift je radio,što je bilo olakšanje jer se i ovaj hostel nalazio na 6 katu,no radio je samo prema gore.
Nakon što nam je recepcioner potvrdio da hostel u kojem smo bili stvarno pripada istom šefu otišli smo u sobu 32.
2x4 metra,kao u hodniku,dva kreveta razdvojena tek 20-ak centimetara,uska old time komoda sa ogledalom, kratke plahte,prašnjave deke,ogroman ventilator i jedan prozor,ali bez mrežice za komarce,.....soba je bila odlična,taman.
Nalazili smo se na vrhu zgrade.6 kat bez plafona.U sredini hostela su bila zasađena stabalca okružena raznovrsnim biljem,uokolo drveni stolovi i stolice,a povrh svega moglo se dignuti još razinu više,točnije na sobe koje su bile sazidane ukrug.
Iako je sve bilo krcato satelitskim antenama i cijevima moglo se obići cijeli hostel.
Pogled je vodio na okolne zgrade,te na one veće što su se nalazile poredane uz Nil i centar udaljen samo 5 minuta hoda.
Nakon kraktog razgledavanja,iako izmoreni od putovanja,otišli smo van s Halibom da nam sredi malo hasha za opuštanje.
Prvo smo otišli do free shopa da on sebi uzme «poklone» jer mu se kao ženila  neka sestrična,a slavlje traje tri dana.Iako smo znali da mulja,te da nas iskorištava za kupnju alkohola,nismo puno marili jer mi trebamo i njega.

Nakon par promijenjenih taxija i micro buseva koji voze po rajonima stigli smo natrag ,malo dalje od centra,točnije u neku prašnjavu zemljanu ulicu gdje smo sjeli u «kafić» i naručili čaj.
Kafić je bio razbacan po cijeloj ulici po kojoj bi svako malo projurila  ekipa na Vespama sa treštećom muzikom i dizala prašinu.
No to nikog nije smetalo,pušili su svoje vodene lule,neki su gledali američki film na tv-u koji je bio zakačen za stablo i svaki put bi uzdisali i smješkali se kada bi se pojavio neki komad u sceni.Drugi su pak igrali nekakve igre s kockom i nitko ama baš nitko nas nije ni pogledao,a kamoli nešto i dobacio,kao da smo bili dio njih.
Dok je Halib bio u nabavi mi smo popili još po jedan čaj(čai) i kada smo nakon 40 min već pomislili da nas je zaje.... i da se neće vratiti,došao je i donio Sudanca.
U ovu energičnu ulicu u kojoj se još nalazilo par radnji kao što su pletara za košare i štandovi s hranom vratili smo se još par puta da ne napominjem zašto,a tu smo i prvi put vidjeli da se netko tuče.
Uz dogovor s Halibom sutra u 17 otišli smo u hostel na chillanje uz džoju i bocu vina pošto je mom prijatelju Ami rođendan.
Sljedećeg dana smo se dignuli kasno pa smo otišli  na 187 metara visoki toranj,a do tamo smo morali prijeći par cesti koje su neprestano vrujale automobilima svakojakih marki,od kojih je najviše bilo Ladi i Fiata(stojke).
Za prijeći cestu je potrebno pravo umijeće gibanja pošto na većini prometnica uopće nema zebre,a ondje gdje je ima se ne poštuje,tako da je to tamo jutarnji oblik tjelovježbe.Za nas koji dolazimo s otoka Raba gdje prolazak auta možeš nabrojati na prste to još i adrenalinski izazov.
Do Cairo towera se osim prometa moglo vidjeti i par prekrasno uređenih parkova i šetališta.Ulaznica nas je koštala 60 f. ali se i isplatilo jer je pogled pucao na cijeli Cairo ,a u daljini su se vidjele i Piramide u Gizi.
Nakon sat vremena uživanja u pogledu požurili smo natrag jer smo sa Halibom otišli napraviti međunarodne studentske iskaznice pomoću kojih su sve ulaznice i svi javni prijevozi jeftiniji za 50 %.
Iako vam je za izradu potrebna pismena potvrda vašeg fakulteta,nema toga što se za 70 funti po osobi nije moglo srediti.Napok smo bili studenti P.M.F.-a.
No trebalo je obaviti još jednu stvar i to ne tako malu.
Prije no što smo otišli na toranj kupili smo u jednom shopu u kojeg nas je jedva namamio njegov vlasnik,6 papirusa s tim da sam sa njegovim sinom obišao 20-ak bankomata pošto nismo imali keš.
Niti jedan bankomat mi nije dao novac iako je na većini bila naljepnica za Visa elektron.
Uzeli smo papirus te sa gazdom otišli taxijem par kilometara dalje do Nile Hilton hotela po novac u banku.Mislim da bi za novac otišli i na kraj svijeta ako treba.
Platio sam mu i rekao da ću mu ih doći vratiti ako nisu original,jer da mi prijatelj,a mislio sam na Haliba ,studira Egiptologiju te da on zna sve o papirusu.
I tako je i bilo,Halib je popiz... kad je vidio što smo kupili,a tek kada je čuo cijenu.....
Agresivno sam upao u radnju i počeo vikati na njih da kako mi mogu tako uvaljivati,da mi vrate novac,bla,bla,na što su me oni smirivali i uvjeravali da je original.
Sjedili smo vani i čekali da se gazda pojavi s parama jer kao nemaju toliko u radnji.Zatim se nakon 15 min pojavio Halib koji je čekao ulicu dalje.

Tek kada je on došao izbila je prava frka jer su odmah njega okrivili da nam je on to rekao,što sam ja negirao ali starog prodavača se nije moglo uvjeriti i tako su počela naguravanja.Na svu sreću Halib ga nije lupio nego se odmaknuo dalje dok sam ja nastavio vikati i prijetiti policijom.Nakon smirivanja smo dobili skoro sav novac(350 funti),kojeg su odjednom slučajno našli u kasi uz dogovor da uzmemo par papirusa i dođemo sutra po ostatak novca (150 f).
Nije bilo tako,nismo se nikada vratili,papirus mi visi na zidu i stvarno mislim da je original,a Halib nam je rekao da ga vratimo kako bi nas on odfurao kod prodavača od kojeg bi on dobio postotak.
Nakon toga i sređenih iskaznica,Halib nas je s taxiem odfurao na neko brdo iznad Caira gdje smo na rubu 30 metarske litice pili karkade(čai) i chillali u pogledu na 75% Caira.
Povratak s brda je bio mukotrpan i jadan.Samo nas je od glavne ceste djelilo 3 kilometra hoda,a kad smo stigli sat i pol smo zaustavljali taxije kojima se zbog raznih kontroli nije dalo ići u downtown.
Napokon nam je stao jedan taxist koji je morao otići u centar nešto obaviti.Nakon par kilometara smo se zaustavili na kontrolnoj točki,no nisu nas htjeli propustiti kada je vozač rekao da smo turisti,jer da tako ne izgledamo.Mislili su da smo neki njihovi,no sva sreća da smo imali  putovnice.
Sutradan smo napokon otišli na plato Gize da vidimo Piramide.Do tamo smo stigli mikrobusom za samo 5 f.(taxi 35),kroz zemljane prašnjave ulice pune stoke i radnji,od kovača,prastarih djelova za aute,kojekakvih štandova.....ama baš svega.
Stižemo do staja za konje i deve i odmah ulazimo u staju  «Desert storm» iako sada vjerujem da je Halib znao gdje nas vodi i da će dobiti postotak.

Giza

Zanimljivo je napomenuti da je cijelo vrijeme sa nama išla kurva nama nepoznatog imena koju je Halib po putu pokupio,onako za zajebanciju,iako je nismo ni pogledali a kamoli takli od same pomisli koliko je i kakvih je sve arapa bilo na njoj.
Na ulazu nas je u crnoj galabei(halja) ,iako je bilo užasno vruće,dočekao Medin,vlasnik staje.Ulazimo u trgovinu parfemima koji su bili poredani uokolo po policama,a do njih staklene bočice za parfeme svakojakih oblika i boja.To mu je bio ured.
Ponuda je bila sljedeća; na konjima ili devama pustinjskim dijelom do piramida čiji su se vrhovi nazirali u pogledu iz njegovog dvorišta,pa s autom u Abu Sir,Saqqaru,Dahshur,
Memphis i natrag u pustinju gledati zalazak sunca,nešto pojesti i za kraj pogledati sound & light show na Piramidama.To sve nas je uz desetak minuta pregovaranja koštalo 450 f.
Dok smo čekali da se pripreme konji gazda je izvadio piz hasha i napravio 4 jointa.
Još smo mi izvadili svoje da malo izmješamo arome.
Nakon toga nam je sve bilo ravno i nije nam trebala pustinjska vrućina za fatamorganu.
Počeli smo se uzdizati polukamenitim brdom dok najzad nismo stigli na vrh od kuda smo po prvi puta vidjeli piramide u punoj veličini.Po prvi puta jahati konje pustinjom i gledati u ove veličanstvene građevine predstavljalo je nezaboravan osjećaj.
Odjednom,dok smo se spuštali niz brdo,kurva je počela teško uzdisati i vjerujem
svršavati.Imala je agresivnog konja koji je non stop poskakivao(kao da je znao) i bježao pa ih je vodič morao loviti.Non stop smo joj pucali od smijeha.
Stigli smo do jedne uzvisine gdje smo odmorili konje,zapalili joint i divili se veličini Piramida.

« Prethodna - Slijedeća »