Egipat - Alexandria
[ Stranica 1 od 3 ]

Faraonska prokletstva,piramide,tuneli,grobnice,sfinge,hramovi,milijuni tona blokova,sve to se može naći u jednoj sjeverno-Afričkoj državi od milijun četvornih kilometara,kroz koju prolazi 6000 četvornih km-a rijeke Nil.
Riječ je naravno o Egiptu.Zemlji najvećih svjetskih misterija.Dom77,505 .000 ljudi od kojih 20 % živi na krajnjoj liniji siromaštva .
9 mil ljudi koristi mobitel,svi odavno imaju Adsl mrežu koja je takoreći kod nas tek stigla.Najniža točka se nalazi u depresiji Qattara,a iznosi -133 m dok je najviša točka brdo Katarina na visini od 2 629 m.
87 aerodroma,5 000 km-a želježnice,64 000 km-a cesti,3 500 km-a vodenih kanala,70 000 izbjeglica s Palestinskog teritorija,tisuće i tisuće kilometara plantaži,sve te brojke čine ovu ogromnu pustinjsku zemlju koja bi bez Nila bila bezživotna.
Valuta je Egipatska funta.Za jedan Euro ćete dobiti 6 funti i 80 piastera,50 lipa manje nego u Hrvatskoj.Najlakše vam je računati u omjeru 1:1 da se ne zamarate. Pa krenimo.

Na proputovanje kroz Egipat sam krenuo s  prijateljem Amom s ciljem da u 30 dana prijeđemo cijeli Egipat,točnije od Alexandrije do Aswana i natrag(oko 3 200 km) , da vidimo sve znamenitosti koje se mogu posjetiti i da utvrdimo gradivo iz raznih knjiga koje smo čitali,iako sam pročitao samo 3,a on na desetke.
Noć je,letimo prvi puta avionom i oduševljeni smo,pogotovo njegovim uzletom.
Odjednom se ispod nas stvore osvjetljena prostranstva  Alexandrije,stavljamo sigurnosne pojaseve i slijećemo.
Ulazimo u aerodrom i dok čekamo u redu sa svih se strana na nas obrušavaju komarci. 
U  glavi pomišljam što nas tek čeka tamo vani kad ih tu ima na stotine.
Izlazimo van i odmah u prvi i jedini kafić po kavu.Oko nas i dalje lete komarci,konobar bulji u TV,gleda neki njihov muzički program i ne skida pogled.
Nakon kave i proučavanja lonely planeta odlučili smo se za hotel Union,uzimamo taxi i krećemo,no nakon dva kilometra sam primjetio da sam ostavio torbicu na aerodromu dok sam mijenjao novac.
Kada sam rekao taxistu da se vrati on je samo ubacio u rikverc i tako vozio jedno kilometar do skretanja za drugu traku i to bez upaljenih svijetla.
Ali nije on bio jedini bez njih.Svi automobili su se kretali sa ugašenim svjetlima,a odgovor na pitanje,zašto?,je nonšalantno glasio da im smetaju kada idu jedni prema drugima,da ih zaslijepe pa umijesto toga non stop sviraju jedni drugima,ali vjerujte mi non stop.
Napokon smo stigli do hostela.Iz drugog taxija se iskrcavao neki tip,Michael iz Kalifornije s kojim smo nakon upoznavanja krenuli  na 6 kat gdje se hotel i nalazi.
Zanimljivo je i to da smo se cijelim putem utrkivali s taxijem u kojem se nalazio Michael.
Nakon 5 min čekanja da nam otvore vrata dobili smo odgovor da je hostel pun.
Baš krasno,ali nije bitno jer kada smo izašli na ulicu skužili smo da ispred svakog ulaza stoji natpis za hotel ili hostel pa smo otišli ulicu dalje i opet na 6 kat ali ovaj puta stepenicama pošto lift ne radi.Napokon smo stigli i zvonili na vrata «new welcomme house-a»,međutim nitko ne otvara pa smo pozvonili na vrata hostela»El Gameel» koji se nalazio nasuprot na istom katu,i baš u tom trenutku otvorila su se vrata oba hostela.
Odlučili smo se za El Gameel što u prijevodu znači Lijep iako baš nema veze s tom riječi. Voditelj hostela se zvao Valit i nije baš govorio engleski,više ga je mumljao a s njim smo pričali do 6 ujutro,zavaljani u trošne fotelje.

Aleksandrija

Svako malo bi netko izlazio iz sobe i došao se upoznati s nama iako među njima nije bilo niti jednog turista.
Bili su to sve radnici ili šverceri robe iz Libije,Sudana,Sirije,Perua i ostalih zemalja više i ne pamtim.Nakon popušenih par cigareta iz svih zemalja svijeta,iako ne pušim,krenuli smo na spavanje.
Soba je imala tri kreveta,taman za nas dvoje i Michaela.Plafon se nalazio na visini od 4 metra tako da je soba izgledala ogromno,a pogled nam je sezao sve do drugog prozora iste zgrade ):
Krevet.Ajme meni,jedva sam zaspao na sat vremena jer je bilo kao da spavam na podu ,a krevet je k tome bio i kratak,tako da sam spavao zgrčen,a da ne zaboravim spomenuti prozor iz neke druge sobe koji je cijelo vrijeme lupao od mediteranskog vjetra.
Buđenje,zar sam i spavao?,mamurni odlazimo van hitno na ritualno ispijenje kave nakon koje smo krenuli u upoznavanje grada.
Alexandrija je grad smješten na Sredozemnom moru koji se prostire po obali u dužini od 21 kilometra dok ga od valova štite na tisuće ogromnih betonskih blokova poredanih po cijeloj dužini,osim na par mijesta gdje se nalaze pješčane plaže.
Iznad plaži i  blokova nalazi se šetalište koje je uvijek krcato zaljubljenim parovima i ponekim turistima,dok se između šetališta i visokih zgrada na suprotnoj strani nalazi cesta sa po 4 trake u svakom smijeru(mi to nemamo ni na autoputu.),koja neprestano vrvi automobilima i njihovim raznovrsnim trubama,natječući se koji ima bolju.
Nakon kratke šetnje stižemo do Alexandrijske knjižnice i kad smo shvatili kolika je gužva odlučili smo popiti još jednu kavu.
Nakon ispijanja kave na balkonu od kojeg se pogled pružao na knjižnicu i iskorištenog WC-a s toalet papirom što je rijetkost, odlučili smo kupiti karte.
Ispred nas se nalazio cijeli razred ali nas je preko reda progurao čuvar uz obrazloženje da turisti imaju prednost.
Napokon ulazimo u to čudo arhitekture i počinjemo s uzdasima diveći se veličini,
opremljenosti i dizajnu.Za obilazak svih prostorija i muzeja papirusa trebalo nam je punih 5 sati.

Aleksandrijska biblioteka

Prepuni informacija odlazimo u daljnja istraživanja grada.Na svakom koraku su nas pozdravljala djeca ali i odrasli sa Hello,welcomme to Alex,Ali,Skandarija kao da su znali da smo tek stigli iako smo poslije shvatili da to rade konstantno.
Nakon petnaestak minuta hoda stigli smo do jednog područja gdje su samo groblja.
Od Engleskih do Armenijskih,a ima čak i iz bivše juge i to veličine nogometnih igrališta,ali zanimljivo je da se svakodnevno čiste i održavaju,za razliku od ulica,te imaju po dva čuvara.
Odlučili smo ući u jedno od njih,a nakon njega smo odlučili pogledati i druga.
Nakon pređenih par groblja izašli smo kroz nekakva tajna vrata paf na ulicu i ugodno se iznenadili.
Naime,u toj ulici a bogme je dugačka i široka,nije bilo ničeg osim hrpi smeća.
Taman je prošao jedan auto,točnije stojadin (fiat) i nakon 20-ak metara se zaustavio.Moram priznati da nam nije bilo svejedno,plus toga na tom području gdje su groblja uopće nije bilo turista,a ni lokalnih ljudi.
Odjedan puta,dok smo prelazili cestu «stojka» se okrenula i počela voziti prema nama.Iako pomalo sleđeni nastavili smo hodati,a kada je auto došao dovoljno blizu shvatili smo da to neka žena uči voziti.

Aleksandrijsko groblje

Kada mi je pao kamen sa srca(rekao bih s muda) pogledali smo jedan drugog,nasmijali se i otišli dalje u nepoznato.
Stigli smo do Armenijskog groblja po kojem nas je proveo čuvar,a kada smo ga zapitali da nam kaže kojim putem trebamo da bi došli do Pompey Pilar-a odgovorio nam je da će nas on tamo povesti,ali nakon pređenih par stotina metara kroz prazne i šporke ulice stigli smo do jednog rasadnika.
On se tamo nešto dogovarao s jednim radnikom i odmah smo skužili da ćemo trebati izvaditi novčanik,ali na svo čudo smo prošli «lišo».
Nakon probijanja kroz nakupine pijeska i granja stižemo do stvarno vrijednog nalazišta.
Bio je to ogroman nedovršeni kameni komad Alabastera veličine 4x4 m sa unutarnjom prostorijom koji je najvjerovatnije trebao služiti kao grobnica ili neki prolaz,a iskopan je na dubini od 8 metara.Oko njega su također iskopane razne posude i amfore.
Prema raznim okolnostima ovo nam se činilo kao privatna iskopina bez znanja arheologa ili egiptologa.
Nakon završene posjete od 20-ak minuta dali smo 10 f tipu koji nas je tamo poveo i nastavili dalje.Ovaj puta natrag prema obali gdje smo uživali u zalasku sunca ispijajući kavu na terasi jednog kafića od palminih debla,zureći u visoke valove koji su nanosili piješčani mel po ostatku plaže.
Pošto još nismo bili upoznati s Egipatskom kuhinjom odlučili smo pojesti pizzu u jednom restoranu koji je  za razliku od drugih bio uređen i čist.
Do sada nisam nikad jeo tako dobru pizzu,ali ne zato jer sam bio ultra gladan,nego zbog začina i načina izrade,a pečena je u krušnoj peći.
Račun za dvije pizze,tri pepsija u limenci i dvije kave nas je došao 40 f(oko 35 kn).
Punog trbuha smo otišli prema hostelu na pakiranje torbi pošto idemo za Cairo.
Slijedećeg smo se dana digli oko 10,pili kavu do 12,pokupili torbe i s Valitom otišli do Free shopa po cigarete i vino jer je sutra Amadeusu rođendan a imali smo i dosta vremena jer nam bus kreće tek u 14:00.
Nakon obavljenog šopinga uzeli smo taxi po povoljnoj cijeni koju nam je sredio Valit i nakon 10 minuta već kupovali karte.
Tri karte za Cairo(pošto je Michael cijelo vrijeme išao s nama) koštale su nas 63 f.
Tipu na blagajni sam dao dvije novčanice od 25,jednu od 10 i tri od jedne funte što bi po logici iznosilo 63.
Ali nije.Tip me jedno pola minute namršteno gledao što se meni činila cijela viječnost  jer je iza mene bilo u redu još jedno 10-ak nestrpljivih arapa,dok mi jedan od njih kraj mene nije objasnio da sam mu umjesto novčanica od 25 funti dao od 25 piastera ,što je pola funte.
Posramljen mu dajem prave novčanice,a on je meni uz okretanje očiju i vjerovatno pomisli u glavi «još jedan glupi turista» dao karte.
Vožnja busom do Caira je trajala 5 sati,a imalo se što i vidjeti.
Odmah nakon izlaska iz Alexandrije skoro smo umrli od smrada kanalizacije što se slijevala u dijelove ušća Nila.Zatim je sljedio komad autoceste od 30-ak kilometara na kojem je između dvije trase bio zasađen drvored maslina,no nije mi poznato da li ih beru.
Nadalje su prevladavale svakojake zelene plantaže,te plantaže datulja koje su se počele gubiti približavanjem Caira prelazeći u pustinju i kamenita brda.

Slijedeća »